Kako sam upoznavala Bosnu

Jučer je za mnoge od vas bio sasvim običan dan, nekima radni, nekima dosadni, nekima zabavni, nekima tako-tako, nekima se možda desilo nešto što će im dugo ostati u sjećanju, a neki su samo razmišljali "Kad će taj petak...". Jučer je bio četvrtak, 16.10.

Jeste li znali da je, primjerice, poznati pisac i Nobelovac Gunter Grass rođen 16.10.1927.? Istog datuma ali 1962. rođen je i genijalni Flea, otkačeni basist meni vrlo dragih Red Hot Chilli Peppersa. Među brojnim značajnim povijesnim i kulturnim događjima vezanim uz ovaj datum su i osnivanje Walt Disney kompanije (1923.), otvaranje prvog sveučilišta za žene na Cambridge-u 1869., ali i meni posebno drago otvaranje komemoracijske knjižnice u Aleksandriji u Egiptu, monumentalnog zdanja podignutog u spomen na davno izgubljenu velebnu Aleksandrijsku biblioteku. Nažalost, bilo je i mnogih manje lijepih događaja vezanih uz ovaj datum od kojih bismo neke radije zaboravili ili poželjeli da se uopće nisu dogodili. Primjerice, 16.10.1939. prema nekim je povjesničarima započeo Drugi svjetski rat s prvim napadom njemačkih zračnih snaga na Britanske teritorije. Istog datuma ali godinu dana kasnije u Varšavi je formiran prvi židovski geto čime je započelo divljaštvo zvano holokaust. I mnogima još uvijek svježa rana: 16.10. prošle godine prerano nas je napustio makedonski slavuj Toše Proeski.

Zašto spominjem taj datum? Istina, šokirao me Tošin tragični i preuranjeni odlazak s ove kugle zemaljske, ali nisam bila njegov fan da bi pamtila točne datume njegova rođenja i smrti. Podsjetili su me drugi blogeri na to, novinski članci i TV emisije. Neka mu je laka zemlja. Anđeli su primili nazad u svoje redove jednoga od njih.

Ali, 16.10.1978. u 8:15 u starom pulskom rodilištu došla je na svijet još jedna beba, jedna od zadnjih koje će uopće doći na svijet na toj adresi. Već sam tada bila pomalo lijena ne želeći valjda napustiti udobnost mamina trbuha, pa sam i nju i babice driblala od večernjih sati prethodnog dana. Na kraju sam im se smilovala i pustila sam da me iznesu na danje svjetlo u neizvjesnu budućnost, da me donesu na ovaj surovi, a opet tako prekrasan svijet. Moj tata je bio toliko sretan što je dobio kćerkicu, da je cijeli dan i noć lumpovao sa svojim prijateljima seleći se iz jednog kafića u drugi i pritom doživljavajući dogodovštine koje ipak nisu za prepričavanje široj publici. Ipak je to moj tata, a muškarci pod maliganima i od silnog veselja izgube glavu pa se ponašaju kao djeca. ;)

Istog dana, nekoliko sati kasnije, oko podne, u Vatikanu je svijetu obznanjen novi papa: Papa Ivan Pavao II. Papa koji je bio prihvaćen od mnogih ljudi, vjernika i ateista, pripadnika raznih vjeroispovjesti, Papa koji je po prvi put u povijesti Crkve otvorio dijalog s vođama drugih religija. Neka mu je laka zemlja.    

A ja?

"JA SE KOCKAM S PREVARANTOM ŽIVOTOM, IZ RUKAVA ON SVAKOGA DANA IZVUČE NEKOG KECA. I STARIJI MI KAŽU 'SAD SI U PRAVOM DOBU', A ULICI JOVANA CVIJIĆA RASTU DRUGA DECA... NEKI NOVI KLINCI..."

Ali nije sve tako sivo, što bi reklo Hladno Pivo, jer moj je moto "ŠTO ME NE UBIJE, TO ME OJAČA".

ŽENE MOJE, TAKO JE UDOBNO IMATI 30!!!!!

Pula je krcata Bosanaca. Znam da ih ima i u drugim djelovima Hrvatske, pa u Sloveniji, Austriji... Uf, a u Njemačkoj i Italiji tek! Ali Pula je zaista krcata Bosanaca. Neki su ovdje došli u vrijeme Juge kada se radna snaga raspoređivala prema potražnji za njom. Drugi su došli za vrijeme rata. I ostali. A treći još uvijek prisitižu.

Ali ima jedna specifičnost u Puli. Naime, ovdje se slilo gotovo cijelo jedno selo, zapravo, većina stanovništva sa područja između Doboja i Gračanice. To je naprosto nevjerojatno za doživjeti, ne samo kad se počnu susretati po Puli, nego i ljeti kad svi imaju kolektivni godišnji, odjednom inače pomalo opustjela sela živnu, i opet se komšije, rođaci, prijatelji i poznanici susreću u svojim rodnim mjestima. Između pripadnika ovih nomada vlada Omerta, vjerovali ili ne. O Puli se šturo priča, a samo oni i ja znamo zašto.  Zbog tih sam nepodnošljivo teških tajni prestala odlaziti na prela mnogim ženama, jer ih ne mogu gledati u oči a da ne crvenim od srama dok njihovi muževi mrtvi hladni sjede kraj nas.  Unaprijed se izvinjavam ako ću i jednog čitatelja ili čitateljicu povrijediti, ali istina rada na baušteli je slijedeća....

Dnevni boravak... Tako oni zovu svoja omiljena mjesta gdje svakoga jutra prije odlaska na posao pijuckaju jednu crnu kratku kavu, a malo zatim pelinkovac, konjak ili štok. Na odlasku se kupuje marenda: nekoliko piva u boci i jedna do dvije limenke piva za put do gradilišta. Ljudi zaista naporno rade, po kiši, buri, upeklom suncu, pa bi se reklo da ova činjenica plus spoznaja o obitelji koja u Bosni jedva čeka muža, oca i sina da se vrati i donese nešto bolju plaću od bosanske, tim ljudima daje određeni dignitet i samopoštovanje. A-a, daje im doživljaj psa kojega je netko nakon dugo vremena konačno pustio s lanca. Većina večeri završit će opet u Dnevnom boravku....

Jedna sasvim prosječna noć u "dnevnom boravku"... Krcat je i gazdarica zadovoljno trlja ruke. Ona zna da je stigla plaća, a znaju to i lokalne dronfulje koje su se samo za tu svrhu dovukle ovamo u jazbinu. S juke boxa trešte najžešće cajke, ruke su u zraku, znoj se slijeva niz čelo, zaboravljeno pivo u podignutoj ruci proljeva se po podu da bi malo zatim završilo slupano u paramparčad  u čošku, pod nogama, iza šanka, a nerijetko i na čelendri. Fufice su već zasjele svaka kraj svoje žtve, vješto premještaju noge, miču kose s lica, smješkaju se zavodljivo i, ne slušajući šta ovaj priča, naručuju tko zna koju turu i sebi i njemu, na njegov račun. Smiješno mi je uvijek iznova gledati kako naivni ti muškaci mogu biti pogotovo kad im nejebica udari u glavu. Ovdje trenutačno nema jarana, ima samo žrtvi i predatora koji će se kasnije tim novajlijama smijati još godinama. 

- A znas li ti kako si lijepa, ha? - mumlja netko, svatko, bilo tko, barem jednom, neki svakog prvog u mjesecu. U zadnje su im se vrijeme proširili apetiti pa bare dvije od jednom. To samo oni misle, jer zamka je odavno isprobana i samo se nanovo baca.  Ali, udica je malo, a gladnih riba puno više, što znači da se lavovi često bore da bi osvojili svoju ženku. I onaj tko ih uspije osvojiti samo sanjari da je postao kralj večeri, jer njegovi "dobronamjerni" jarani i slučajni šankeri dobro znaju da nosi samo kapu dvorske lude.

Sutradan slijedi teško otrežnjenje. Mjesto susreta opet je "dnevni boravak", glumci su isti samo su se uloge malo izmijenile. Jučerašnji "kralj" stoji za šankom djelimično pijan i plače. Da, da, cjenjena publiko, on plače, on rida, on prijeti da će se ubiti, on doziva djecu svoju, dragu majku, kune sebe i sve bogove, lupa glavom o šank do krvi, grli "jarane" i moli ih da mu pomognu jer "kako ću sada vakav kući, mila majkooooo....". Gazdaricu naziva gospođom i moli je da mu da "još bar jednu pivu na veresiju".

Ne može! Ne može ni piva, ne može ni cijena karte za put do Bosne, ne može ni prijateljsko tapšanje po leđima u znak utjehe, ne može ni samoubojstvo čak! Pati, konju, kad si bio takva faca da sinoć mrtav pijan odeš u svoju unajmljenu sobu s dvije dronfulje koje su te već u "Dnevnom boravku" opelješile pijući Baccardi i Balantines! Pati što si ih želio gledati u klinču gole i nisi bio svjestan da ćeš se onesvijestiti čim dotakneš krevet! Pati što si se ujutro probudio s teškim mamurlukom još uvijek odjeven kao i sinoć potpuno prazna novčanika i bez vjenčanog prstena! Plači, pičko, plači, jer su vjerojatno puno više puta od tebe plakala tvoja žena i djeca! 

Koliko li je samo puta, kroz stisnutu vilicu i sužene vjeđe prepune suza, u glavi na sav glas pjevala ovu rečenicu... Nije ju zanimao ostatak teksta, uostalom, prilagođavala ga je ženskom vokalu. Koliko li je samo puta poželjela uzvratiti istom mjerom, odjenuti se, zgrabiti torbicu i ključeve u uštetati u pustu gradsku noć. I šetati, šetati, šetati do besvjesti. Nije razmišljala o tuđim strahovima tijekom takvih zamišljenih podviga, taman bi joj dobro naletio neki manijak i na ruku i na nogu i na glavu ako treba. Tada bi se osjećala moćnom, dovoljno moćnom da bez trunčice crvenila u obrazima i sumnje u držanju uđe sama u prvi kafić na koji naiđe otvoren u tim kasnim noćnim satima. Da naruči bocu žestokog zlatnog pića, nalakti se na šank i bjesno poruči potencijalnim pijanim zavodnicima kakav kalibar nosi. Mrzila je tu tišinu u stanu, mrzila je sat koji je bjesomučno otkucavao ka zori, mrzila je upaljen glupi televizor sa sladunjavim filmovima i serijama u kojima je sve bilo "da, draga... da, dragi...", šgrtula je zubima i stiskala pesnice i pokušavala zaustaviti suze koje se jednostavno nisu dale, i mrzila je sebe. Mrzila je što će se opet morati sklupčati na samom rubu velikog bračnog kreveta zamotana u jorgan, mrzila je što će se toliko čvrsto pripiti uz taj pokrivač da će opet zamišljati nečije tople ruke na svom tijelu. Mrzila je što će ga sutradan nači nokautiranog u dnevnom boravku koji će smrdjeti po alkoholnim isparavanjima iz njega. Mrzila je što će nekolicina kolega na poslu zamijetiti njezine podočnjake i ispijeno lice. Mrzila je što će dobivati njegove poruke "Gdje si, ljubavi? Niš mi se ne javljaš." Mrzila je što će se pognute glave vraćati kući kasno poslijepodne. Mrzila je što neće privuči ničiji blagonaklono upućen pogled. Mrzila je što će on biti preumoran da i ovu noć provede vani, do sutra, i što će na njegova pitanja "Šta ti je?" samo kratko promrsiti da je umorna samo da mu ne bi sasula u lice sve što misli o još jednoj ništa manje običnoj noći koju je provela.
Mrzila je nadasve što baš ona ne može biti to đubre kojega netko drugi drži na pijedestalu.

Već neko vrijeme stalno u sebi pjevušim jedno te istu pjesmu... zavuče mi se u glavu i tamo svira danima, a ja ne znam kako da je isključim... onda mi duša zatreperi i svaka žilica u meni zadrhti, ali ja ne dam mislima da navru jer znam da ću doživjeti poraz... nemam vremena da ih sređujem i odlučim koje da odbacim kao stare krpe iz ormara, a koje da posložim u ladice.
[i]"Ustaj, Kato, ustaj, zlato, spremaj darove,
aman, aman, spremaj darove...
Ja sam mlada i sirota, nemam darova,
aman, aman, nemam darova.
Kad si mlada i sirota što se udaješ?
Aman, aman, što se udaješ?....."[/i]

Dvije se osobe mogu neizmjerno voljeti i biti si dobre, no uvijek se nađe nekakva situacija koja će ih nepomirljivo razdijeliti na dvije suprotne strane. Ako se ne radi o načinu odgoja djeteta, ili načinu trošenja kućnog budžeta, onda se definitivno radi o obitelji ili nekom njezinom članu. Nakon četiri godine iščekivanja, moj me najdraži pošteno iznenadio zaručivši me pred Božić prošle godine. I tada su se mnogi nemiri sami od sebe smirili i odjednom je neobično zavladala neka smirenost i idila. No, tada su se promijenile i naše uloge... Nakon godina živciranja i navlačenja s njim da riješi situacije koje je trebalo riješiti, više nema prepreka s njegove strane da se naša veza i ozakoni. O tom smo činu bezbroj puta razgovarali, a s obzirom da je teško, gotovo i nemoguće na jednom mjestu skupiti cijelu njegovu i moju obitelj, bilo je dogovoreno da ćemo se vjenčati kod matičara ovdje, otići s užom obitelji i kumovima na večeru i na taj način napraviti skromniju svadbu. To bi trebalo biti negdje pred ljetni godišnji tako da nedugo nakon vjenčanja odemo u njegovo rodno mjesti i tamo, sa par mojih gostiju, napravimo svadbu s preostalom njegovom obitelji koja neće moći doć. Kako god okreneš, to nam ne bi došlo skupo, jer bi u Bosni sve bilo odrađeno ispred kuće. Ovakav me je scenarij smirivao jer mi se činio najidealniji. No, onda je za ovu Novu Godinu nastao metež koji traje do danas i koji me jako uznemiruje.....

Sjedili smo kod mog najdražeg u kući s njegovom obitelji i objavili im zaruke. Svi su se veselili i čestitali nam. A onda je "glava kuće" prozborila....
- Nije da vam se ja želim miješat u vaš život, vi si napravite svadbu kako vi želite, ali ja mislim da ste svjesni da matera prva neće moći doć ako se bude tamo ženili. Ti, sine, znaš da mi niti jedno dijete nije ispunilo želju i napravilo svadbu u dogovoru s nama. Ustvari, jedno nije niti radilo svadbu nego se otelo dok me nije bilo kod kuće, a drugo nije htjelo svadbu jer se udalo u siromašnu obitelj. Eto, volio bih da mi barem ti ispuniš želju, pa da sjednemo i dogovorimo se tako da svi budemo zadovoljni. Vi smislite što biste i kako, a ja vam uvijek stojim na raspolaganju. Eto, sračunajte se i sve šta vi budete mogli uložit u tu svadbu, ja ću dat još toliko.

Sve se to svodilo zapravo na molbu "Vjenčajte se ovdje" jer je nakon što je svekar popio još koju čašicu počeo pričati da moja najbliža rodbina ima gdje spavati ako dođe gore. Morala sam na trenutak izaći vani jer su mi suze došle na oči, a nisam željela da netko to vidi. "Kako ću mami izaći pred oči i reći joj da ćemo se vjenačti u Bosni, u dvorištu njegove kuće, s muzičarom koji svira samo narodnjake? Kako?" Moj najdraži je samo rekao da ćemo se dogovoriti i tu je razgovor završio, ali ne i za nas dvoje. On valjda isto nije imao muda da pokrene taj razgovor, pa su mjeseci prošli u šutnji dok nije jednu večer došao kući pripit i rekao:
"Ja sam sve svoje riješio, znači, s moje strane nas više ništa ne koči da se vjenačamo. Ali, i nemoj se odmah ljuti, poslušaj me do kraja, čula si šta je stari rekao. I ja znam da bi nam dušu dao samo da mu to ispunimo i vjenčamo se kod kuće. Vidiš da su i ovi iz inozemstva bili sretni kada su čuli za zaruke, pa bi i oni došli. Mislim da bi super prošli tamo. Možemo čak i matičara zvati kod kuće i...." . Onda me je konačno pogledao i vidio suze u mojim očima. "A, ha. znači boli tebe kurac šta ja pričam. Dobro, ne moramo se ženit uopće. jedan dan će mi puknut film pa ćemo pokupit kumove, otić kod matičara i reći svima da smo se vjenčali, bez ikakve svadbe. Si zadovoljna?", rekao je i okrenuo se ljutito od mene. Uzalud sam ga pokušaval oraspoložiti i utješiti govoreći da nema problema nego da moramo sjesti i dogovoriti se. "Pa zašto onda šutiš kada ja pričam! Ja ti nešto predlažem a ti ni a ni b! Nisi uopće ništa spomenula kao da te ne briga!", vikne on.
"Pa jebiga, teško mi je. Eto, ako baš hoćeš znati, jer vidim da sam ne kužiš, bojim se da će se moji jako razočarati ako im to predložimo i da neće željeti doći na svadbu u Bosnu.", izgovorila sam to i konačno su suze nezaustavljivo krenule.
"Pa i ne trebaju doć, jebemu!" kakve veze to ima di ćemo se ženit? I jel to mi odlučujemo ili oni?", nastavio je galamiti.
"Nemoj biti takav! Kako to možeš reći uopće?! Šta hoćeš da plačem na svadbi umjesto da se veselim? Kako bi mogla biti bez ikog svog?", suze su još jače krenule...
" A kako bi ja bio da se ovdje ženimo?"
" Ma ne seri! Tata ti je ovdje, sestra ti je ovdje, prvi rođaci su ti ovdje, pa došla bi ti i mama, nemoj reć da ne bi! I opet bi sve to mogli ponoviti u Bosni sa ostalima", izgovorila sam.

I tu je razgovor završio bez ikakvog zaključka. Ali nisam izgovorila sve. Ne želim veliku svadbu, ali mi se čini da je bolja prva verzija koju smo zamišljali. I da dođu moji najbliži gore, ne bi se mogli veseliti jer ne bi imao tko svirati veselice koje se inače sviraju na našim svadbama, a to nije to. Ne mogu zamisliti mamu i baku da samo sjede i bleje u druge dok ovi plešu kolo. Niti bi se ja mogla opustiti. A niti ne želim da njegova mama ima obavezu trčati neprestano u kuću i posluživati ljude. To je bedastoća! Znam da bi joj susjede došle pomoći, ali ona ne bi imala mira, znam ja nju. Plus što živimo ovdje i onda bi od tamo trebalo vjenačni list ponovno upisati u našem matičnom uredu. I plus što nema mjesta za sve! I eto, tako me već mjesecima muče ovakve misli, a nemam muda niti da ponovno sjednem s njim razgovarati, a kamoli da mami i tati nešto spomenem. Sad me uhvatila trta jer je on rekao da se kako tako ženi u osmom mjesecu! Uzalud mu tupim da ne možeš dva mjeseca prije reći ljudima za svadbu jer je to nekulturno i nema smisla. A on samo odgovara "Može, može, jer nam za Bosnu ne treba puno para. Sve se može."

I ja već noćim ne spavam i mrzim sebe što sam slaba i što ne mogu izgovoriti sve to što me muči. Možda će netko od vas, dragi moji, naći neke zamjerke u ovom mom tekstu, ali zato sam ga i podijelila s vama kako biste mi barem malo pomogli da donesem ispravnu i pravednu odluku.

Već kada pogledate dan kada ovo pišem i naslov ovog posta, vrlo lako možete doći do zaključka na što mislim. Iako nisam nikakav fan Eurosonga i ta mi manifestacija apsolutno ništa ne znači, drago mi je da sam sinoć ostala do kasno budna. O Sevinom debaklu nemam riječi jer ništa drugo nismo ni očekivali. Barem onaj dio građana koji je realan. Etno ciljanje na pobjedu je isfurano i moglo se očekivati da će nakon dvije, tri godine Europa glasati za nešto u drugačijem tonu, ali iskreno, glasanje za monstrume hard rocka me totalno iznenadilo. Na kraju smo se slatko smijali bez imalo ironije shvačajući da je sve to postalo zapravo farsa. neki kažu da su zemlje davale Finskoj najviše glasova iz šale misleći da im nitko drugi neće dati toliko visok broj bodova pa da je zbog toga sve završilo tako kako je. Ne znam, ne usuđujem se razmišljati na takav način. Iskreno sam iznenađena, pogotovo kao rocker u duši.

Ali pravo oduševljenje i ekstazu doživjela sam čuvši prvi put pjesmu "Lejla". Slušala sam je gotovo ne dišući i sva sam se naježila, toliko je bila dobra. Još kad se tome doda izvanredna Harijeva izvedba, zaista nemam riječi. S guštom sam pratila kako od svake zemlje koja je glasala dobiva barem manji broj glasova i na koncu završava na trećem mjestu. Voljela bih da je pobjedila, ali o tome ne odlučujem ja. Cjelokupni dojam je najvažniji, a to je da su gotovo sve zemlje glasači dali Bosni barem jedan glas! Bravo, Bosno! Odlično ste odlučili prilikom biranja pjesme za Eurosong i dokazali da imate smisla za glazbu, po tko zna koji put. Budite ponosni i iskreno dočekajte vašeg predstavnika onako kako zaslužuje, kao veliki dobitnik. Bravo, Hari!

Jergović je čovjek kojeg ili mrzite ili volite. Tu sredine nema. Obožavam ga čitati, jer još nisam naišla na nekoga tko tako suptilno i nenametljivo priča o životu i o svojoj zemlji. Nikad nije ni vulgaran ni arogantan a niti sugestivan u svojim pričama, već vam samo iznese svoju priču na pladnju pa je vi čitajte i gledajte i zaključujte sami što vam paše. O njemu sam i pisala predavanje u sklopu predmeta "Suvremena hrvatska novela" na faxu, srozavši profesora koji je predavao spomenuti predmet a da nije obnovio svoje spoznaje o najnovijim novelističkim uradcima i kratkim pričama. Zadnje što je pročitao bilo je s početka '90-tih godina. No to sad nema veze s ovim postom.

Čitajući Jergovića, a posebno Sarajevski Marlboro kojeg znam gotovo napamet, u meni se probudila još veća želja da posjetim taj grad. Osim toga me toliko oduševljavao da sam svaki put kada sam nešto pročitala htjela to oduševljenje i nove spoznaje podijeliti s mojim najdražim Bosancem. No on nikada nije bio zainteresiran za takve stvari, niti ako bi mu ja to čitala. Uvijek je zaspao već nakon prve stranice! A ja sam htjela da mi nakon toga on priča i priča o svojoj domovini. "Pa mogu ti o tome pričat i bez da me tušiš s tim pričama kada mene to stvarno ne zanima, bolan, bolan...", govorio bi.
Uglavnom, nisam mu dala mira sve dok na koncu nismo i otišli za Sarajevo 2005. godine. Bio je pravoslavni Božić toga dana i sjećam se kako sam se htjela naspavat da budem odmorna jer ipak od nas do Sarajeva ima dobrih nekoliko sati vožnje. Ali san nikako na oči. Pucalo se s okolnih brda i ja sam se odvratno osjećala, kao da je iznenada počeo rat a ja ne mogu pobjeći nikud. On je pak hrkao sve u šesanest! Nije mi išlo u glavu zašto Slavonci i Srbi vječito sve živo moraju obilježavat pucanjem. I to mi nikada niti neće biti jasno, a kamoli prihvatljivo. Pucalo se i ujutro dok smo se vozili prema Doboju a najviše me šokirala činjenica da su neki od "slavljenika" to činili ispred pravoslavnih crkava. Zgranuto sam gledala u dječaka od nekih osam, devet godina kako ponosno na ramenu nosi mitraljez a otac hoda kraj njega i milki ga po glavi. Došlo mi je da uzmem to oružje i ispucam cijeli šaržer u to stvorenje što se uopće udostojilo prozivati se ocem.
Iz Doboja smo krenuli prema Maglaju, pa onda slušam mog dragog tko sve ovdje radi iz tog grada. On mi sve nabraja imena a ja samo klimam potvrdno iako sam se tek jednog sjetila. Onda slijede Zavidovići, i njih je ovdje koliko hoćeš, pa Žepče, pa onda Zenica. Eh, ne možeš proć kraj Zenice bez dobre pjesme i zato ja izbacim Kalača iz CD-a i pustim Zabranjeno Pušenje. Negdje kod tabele za skretanje prema Kiseljaku zaustavila nas policija. Pomislila sam da je to zbog toga što nije auto s BiH tablicama, ali ipak ljudi samo rade svoj posao. Vozili smo prebrzo. "Pa oprostite gospodine ali meni se žuri u Sarajevo", htjela sam mu reći, ali i tako smo prošli samo s minimalnom kaznom. Imala sam svoj plan razgledavanja ali su nam svi uvalili svoju djecu a s obzirom da su oni nakon pet metara hodanja vikali da su umorni, prisjeo mi je izlet već nakon nekoliko sati. Dok sam ja htjela odmah prošetat Baščaršijom, oni su svi u glas jaukali da su žedni i gladni iako su cijelim putem nešto mljeli i pili. Dobro, ajmo pojest čevape... Konobar je bio preljubazan, sušta suprotnost onome što se često doživljava kod nas. Još kada me čuo kako "zanimljivo pričam" i pitao odakle sam, gotovo je sjeo s nama za stol da mi ispripovjeda svoje dogodovštine iz mladosti u mom lijepom gradu. Ja sam se smješkala razmišljajući da li uopće postoji neki Bosanac koji nikada nije barem jednom došao ovdje na more, pardon, na rad. E, sad su konačno djeca bila spremna za đirivanje, pa smo krenuli dalje. Bila sam spremna čak i maramu kupiti samo da bi ušla u đamiju na Baščaršiji, ali je u to vrijeme bilo ono... hmm, ne znam kako se kaže ali je to kod nas misa. Uglavnom, klanjali su. A onda sam htjela pronaći knjižaru-antikvarijat koja se tu negdje trebala nalaziti, kako sam pronašla na internetu, da si kupim koju dobru knjigu. I našla sam je ali se preselila na novu adresu. Dragi mi je rekao da je to daleko i da ćemo to drugi put obavit. Dobro, hajde nek ti bude. Naravno, nisam mogla proć a da ne uđem u tržnicu koja me oborila s nogu! Kažu da su tržnice pravo lice grada, a ako je sudeći prema ovoj tržnici, Sarajevo je grad na svom mjestu gdje se bez po muke mogu naći dobri domaći proizvodi malih i veliki proizvođača. Usput me najdraži učio kako se treba cjenkati s trgovcima koji su me uporno nasmijavali i svi odreda me pitali odakle sam a onda mi oduševljeno uvaljivali svoje proizvode besplatno. Ha, ipak sam dobro prošla. A tamo nedaleko od tržnice sam slikala i reklamu jednog manjeg lokala da pokažem tati da usred Sarajeva postoji kafić koji nosi njegov nadimak. (neću vam ga otkriti ;) ) Onda smo krenuli u zoološki vrt gdje smo se smijali i prekrivali djeci oči jer su neke životinje bile malo napaljene. nadam se da je sada renoviran jer su tada radovi bili u punom jeku, ali ipak je bilo lijepo. Samo bi ja onog medvjeda stavila u malo veću nastambu, pa onaj kavez nije ni za psa a kamoli za njega! No, ništa drugačije nije ni u Maksimiru, čula sam.
A onda, opet u auto pa put Vrela Bosne. Iako tog dana u gradu nije bilo snijega, gore je još bio zaleđen pa sam nekoliko puta skoro završila s masnicama na turu. Djeca su se htjela provozati kočijom pa smo im i to priuštili, a stariji nećak je sjeo kraj kočijaša. Mislio je da je ubo najbolju poziciju, ali se ispostavilo da je gadno pogriješio jer je konj neprestano puštao vjetrove. Užas!
Onda smo sjeli u onaj mali restorančić da opet pojedemo nešto i popijemo kavu, no za divno čudo, djeca su brzo smazala opet čevape i odletjela van u park da se igraju. Ufff, konačno sami. Odjednom, čujem ja iza sebe neki poznati govor. Ne, nisu bili Istrijani nego Talijani. Dva para, mladi. Nije mi vrag dao mira i ja se diskretno okrenem, kad ono, Talijani jedu paštu! "Jebala vas pašta da vas jebala! Ne znate vi šta je pravo jelo. Čuj, dođu u drugu zemlju i umjesto da probaju neki domaći specijalitet oni jedu paštu, jebala ih pašta!", reče moj najdraži a ja i konobar se odvalimo smijati. Stvarno su smiješni ti Talijani.
Eto, još sam vam zaboravila reć da sam na Baščaršiji upoznala Dinu Merlina i shvatila da se medijske zvijezde jako dobro kamufliraju za javne nastupe, zato nam izgledaju kao da ih vrijeme nije ni okrznulo. Krivo mi je što nisam ostala barem dva, tri dana u sarajevu jer ima još toliko stvari koje bi htjela vidjeti kao na primjer onaj lokal gdje se mogu naručit nargile. Valjda bi me pustili unutra? Htjela bi posjetiti i muzej i onu knjižaru-antikvarijat koju nisam stigla tražit. Ali, ima vremena. I taj prvi posjet mi je bio dovoljan da shvatim da je to drugi grad na svijetu u koji se želim uvijek iznova vraćati, a prvi je Prag.

Eto, dragi moji, i to sam podijelila s vama ali nekako šturo. Svašta bi ja još napisala ali nema ovdje mjesta traktatima. Samo ću vas zamolit da ne osuđujete Jergu previše jer i on je samo čovjek koji, po mom mišljenju, često u komentarima i polemikama zna pretjerati, ali je odličan pisac. A druga stvar je da mi date upute što bi sve trebala vidjet u Sarajevu i gdje mogu izać da se dobro provedem. Molim, bez turbo folka. Ipak sam ja rocker u duši. Pusa!

Vidjela sam jako puno ljudi kojima je neugodno kada se opuste i zapjevaju neku pjesmu koja svira sa radija, a netko iz društva skuži da su pogriješili tekst ili ga ne znaju cijelog. Priziva li vam to sjećanja? Naravno da nećete priznati. Neki su u takvim trenucima malo hrabriji pa se samo nasmiju i kažu "jesam, zeznuo/la sam". Pa, i meni je tako nekoliko puta bilo užasno neugodno, ali danas su to odlične priče za nasmijati prijatelje ili rodbinu tijekom druženja. Znati pjevati nam je posebno važno u pubertetu i tada nam je zapravo najneugodnije kada se desi takva situacija. Pogotovo kada počnemo slušati neke engleske ili talijanske pjesme jer želimo biti u trendu. I tako, netko potpuno zaokupljen pjeva neku pjesmu koja mu je "ono, čovječe, totalno jaka, kužiš" a neko mu se počne smijati jer je zabrljao jedan dio teksta, pa mu dođe "zemljo, otvori se!". Joj, kad se samo sjetim kako smo se svi uporno trudili pjevati Macarenu! Ma vraga niste! Samo nećete priznat. Ono, mumljaš nešto cijelo vrijeme samo da mrdaš usnama jer je muzika glasna pa nitko neće ni skužiti da zapravo uopće ne znaš tekst, a onda, kad i ostali, punog grla vikneš "Heeeeey, Maacarena!". Ha-ha-ha!
Ili, recimo, sjetite se koliko ste bili ponosni ako ste negdje od nekoga kopirali tekst omiljene pjesme (mi ih nismo mogli nalaziti na internetu kao današnja mladež, tja), pa možete nekoga ispraviti "Ma to se ne pjeva tako! Ne kaže "another klick in the wall" nego "another brick in the wall"". Mislim da je još neugodnije priznati da nešto ne kužiš, mislim, kad slušaš pjesmu. Evo, ja priznajem da mi duuugo vremena nije bilo jasno zašto Zdravko Čolić u jednom stihu pjesme "Malo pojačaj radio" miješa istarski govor sa standardnim štokavskim narječjem kojim inače pjeva. Na što mislim? Pa, meni je zvučalo kao da pjeva:
"[i][b]Reci mi samo, samo to, oo,
malo pojačaj radio, oo,
zbog mene ne plači, stvarno* je gotovo
biižii* kuućii!" [/b][/i]
A kad sam bila još manja, umjesto "Jugoslavijooo" pjevala sam nešto kao "ubicaijooo". Živa istina! Imam i dokaz, snimili me. E, pa to se ne promijeni niti kada dođeš u takozvane zrele godine. No tada kad ne znaš tekst zviždučeš ili jednostavno zašutiš. I to me pila kad hoću pjevat sevdalinke. Neizrecivi su ti osjećaji koji me obuzmu i bace u trans kada ih slušam. Ne mogu a da ne zapjevam, ali uvijek kad sam sama, da ne bi netko skužio da ne znam dio teksta. Ali ja neke riječi jednostavno ne razumijem, ne razabirem slova, pa ih ne znam niti otpjevat. I to mi je jako žao.

Druga stvar je kada namjerno mijenjamo riječi pjesama da bi zabavili društvo, a u tome je moj najdraži svjetski prvak. Kakvi Vatrogasci, kakav Nervozni poštar! To šta on otpjeva nema premca. Jednom smo bili u nekom lokalu sa živom glazbom, sjedili odmah ispred pjevača, ovaj moj malo cvrcnuo i počeo pjevat svoje stihove na pjesmu koja je upravo išla. I, naravno, pjevač ga je skužio. Ja sam htjela propast u zemlju, pa ga gurnem ispod stola nogom i namrgodim se, a on će na sav glas: Pa šta da mu ja radim kad ne zna pjevat! Užas!
Recimo, pjeva "Trudna sa tobom, šta se tu može, hvala ti Bobo, hvala Bože..." ili "Spasi me trudnoće, pelena i plača, pomozi da abortiram, ubit će me ćaća..." ili "Pomešaj ove noći crnu i zlatnu, po mojoj koži slikaj kao po platnu, diraj me usnama po telu i vratu, a onda baci me u mrak, da vidim dal si stvarno jak..." i tako dalje i tako dalje. Ima kamara toga al se ne mogu sjetit sad.
No, dragi moji, nemojte se sramit pjevat ono što znate, što vam paše ili što vas dira, jer...

"Pusti da ti sviram, duša gine od tišine..."



- ne pjeva "stvarno"* nego " s nama"
- ne kaže "biži"* (bježi) nego "piši"

Još prije intenzivnog upoznavanja Bosne uz pomoć mog najdražeg, upoznavala sam vašu čarobnu zemlju, a pogotovo Sarajevo kroz priče jedne djevojčice.

Bila je to, mislim, '91. godina. Osmi razred. Izbjeglice iz svih krajeva Hrvatske i BiH naveliko su dolazile u našu županiju, pa tako i naš grad. Začuđeno i u tišini gledali smo rijeke ljudi koje su se slijevale s vrećicama u ruci prema raznim domovima, napuštenim kasarnama i hotelima gdje su ih smjestili "za prvu ruku". Neke su primali rođaci i prijatelji koje su imali ovdje. Bilo mi je užasno teško gledati te ljude, jer su svi nosili onaj tupi pogled koji rođaci imaju kada odlaze na sprovod nekom svom. Ali taj njihov pogled se nikada nije promijenio. Čula sam neke žene i djevojčice kako plaću i nije mi bilo jasno kako netko može doći u tvoju kuću i istjerati te iz nje. Kada bih navečer legla i zamišljala takvu situaciju, srce mi se kidalo na djeliće kao da ga netko čupka pincetom. Bilo mi ih je žao. U naš je razred također došlo nekoliko izbjeglica, ali jedna djevojčica se posebno isticala među njima. Za razliku od njih, ona je bila vedra, nasmijana, zanimljiva, pričljiva i užasno smiješna. Mala mršavica s pjegama po okruglom licu, sva nekako ubrzana, nervozna i glasna. Imala je "kleopatra" frizuru ošišanu do ramena i cipele koje su mi odmah privukle pažnju. Čak i ako bi joj netko dobacio da su to klaunovske cipele, ona je to obrnula na šalu ostavljajući tako zlonamjernika bez riječi. Stvarno su bile čudne ali i ja bi ih obuvala da su bile moje. Bile su to niske crne cipele zaobljenog vrha, nešto kao niske Marten's-ice. Samo što su njezine na prednjem dijelu imale pravilne bijele točke. Kasnije mi je rekla da su naručene kod postolara i da su jedinstvene jer nisu kupljene nego ih je ona željela baš takve. A ja sam razmišljala kakav je to luksuz jer nisam znala da se to kod dobrog postolara može bez beda napraviti.

Zvala se Đenana, ali kako nije bila jedina Bosanka u razredu, netko ju je prvo počeo zvati Đenifa, a kasnije i ćenifa. Tada sam prvi put čula tu riječ, a isto tako i da djevojčica na to odgovori "jebem ti mater!". Kasnije mi je objasnila šta je to "ćenifa", pa mi je bila jasna i njezina vulgarna reakcija. Nikako se ne mogu sjetiti kako se prezivala iako sam i to godinama pamtila. Bila je iz Sarajeva, rekla je da je živjela u zgradi u centru grada i da su bili imućnija obitelj. Nisu htjeli bježati sve dok strah za vlastiti život nije postao 24-satna preokupacija. Mami i tati je puknuo film kada je jednog dana i njihov stan pogođen. Kako mi je pričala, spavala je u svojoj sobi kad se oglasila uzbuna. Već je bila oguglala na to pa se gotovo nije niti htjela dignuti kada ju je mama probudila da idu u sklonište. No, majka kao da je znala da je ovaj put to sigurnije učiniti, natjerala ju je da si uzme neke stvari koje su već stajale spakirane i da siđu u podrum. Već su bile na izlaznim vratima kada se Đenana sjetila da je nešto zaboravila i otrčala nazad u sobu. Mislim da se radilo upravo o tim cipelama ili se to možda moje sjećanje poigrava sa mnom. Dok se vraćala nazad prema mami, nešto je odjeknulo toliko zaglušujuće da joj je satima zvonilo u ušima pa nije čula ni sebe ni majku kako vrište od straha. Okrenula se i vidjela da njene sobe više nema. Mama ju je doslovno odvukla dolje.

Kada mi je to ispričala nije plakala. Bila je bjesna. Ali nakon dvije minute bi skrenula s teme i počela pričati nešto sasvim nevezano, većinom jako smiješno. Imala je jednu užasno smiješnu uzrečicu, "ajd' jebi se tamo!" koju sam i ja pokupila do dan danas. Brzo smo se sprijateljile, pa smo se često družile i kada nismo imale nastavu. Sjećam se kako sam obožavala dolaziti kod nje jer je njena mama radila razne pite i dozvoljavala nam je da pušimo. Tada smo imale, čini mi se, 14 godina. Znala sam sjediti kod njih u stanu i gledati njezinu plavu majku kako svojoj smeđokosoj djevojčici dozvoljava da je zajebava i psuje pred njom. Znala joj je govoriti "Joj, Đenana, Đenana, ubit ću te jednog dana". A Đenana bi se samo okrenula prema meni, namignula mi i nasmijala se. Uvijek se smješkala i dan danas je pamtim takvu. Sjećam se da se jedan jedini put pokazala slabom, ali tko ne bi na njezinom mjestu. Bili smo u školi kada se odjednom začuo zvuk aviona koji je slijetao na nedaleki aerodrom, a Đenana je začepila uši i spuznula ispod stola. Drugi su se ili začuđeno zabuljili ili smijali ali ih je nastavnica brzo smirila. Meni je sve bilo jasno, a oni nisu ništa ni znali ni razumjeli. Bilo mi je žao.

Kada smo završile školu , valjda '92., (jebu me te godine, nikad ih ne pamtim), Đenana je sa svojima otišla u Švedsku jer su nekako sredili da odu tamo. Možda ih je netko i čekao, ne sjećam se više. Plakale smo taj zadnji dan koji smo provele zajedno i obećale si da ćemo ostati u kontaktu. Nije prošlo dugo i ja sam primila pismo iz Švedske. Uzbuđena, odmah nakon što sam ga pročitala sjela sam da joj odgovorim na adresu koju mi je poslala u pismu. Ali, nakon nekoliko dana, to mi se pismo vratilo s objašnjenem da je adresa nepoznata! Plakala sam ko kišna godina predosjećajući šta će se sada desiti. Tata i mama su mi htjeli pomoći pa smo zajedno pregledali moje i njezino pismo da bi na kraju ustanovili da sam sve točno napisala kako mi je ona rekla. Još je pisala štampano baš zato da ne dođe do greške. Opet sam poslala pismo na istu adresu ali se opet vratilo: Adresa nepoznata. Bila sam očajna. Da sam barem imala njezin broj telefona pa da je nazovem i objasnim da je nešto krivo napisala, jer moja pisma nikako ne stižu do nje. Nakon možda dva mjeseca, dobila sam posljednje pismo od Đenane, te vječno nasmijane djevojčice koja mi je prirasla srcu. Bila je užasno žalosna i plakala je pišući to pismo, što se vidjelo po flekama na papiru. Pitala me zašto sam je napustila, jesam li nešto ljuta i zašto joj ne pišem kada ona jedva čeka pismo od mene. Niti tada moje pismo s objašnjenjima nije stiglo do nje. Ja sam zagrlila jastuk i plakala od muke i osjećaja krivnje iako nije uopće bila moja greška. To je bilo zadnje pismo koje sam od nje primila. Vjerojatno je bila preponosna da mi i dalje piše kada nije nikada dobila moj odgovor. SLALA SI MI KRIVU ADRESU!

U kasnijim godinama, kada je već internet postao lako dostupan i kod nas, provjeravala sam tu adresu u Švedskoj, pa sam čak i pomoću jedne ambasadorice tražila u čemu je greška. Uspjele smo pronaći jednu sličnu adresu i na kraju sam se odvažila da pokušam i pošaljem pismo. No, možda Đenana više nije bila tamo, jer tada ja nisam nikada dobila odgovor. Od našeg druženja je prošlo 13 godina, ali sve ove godine stotine ljudi koji su ušli ili prošli kroz moj život nisu ostavili takav trag kakav je ostavila ona. Ne znam je li ostala u Švedskoj ili se vratila svom ljubljenom Sarajevu. Sjećam se kako je sanjala da će postati novinarka, pa možda i jest jer bi joj to najviše pasalo. Ili da bude odvjetnica, još bolje. Godine prolaze ali ja još uvijek pred očima vidim malu nasmijanu psovačicu s pjegicama oko nosa i pitam se kako je sad, je li još tako nasmijana, je li se udala ili još davi muškarce svojom samouvjerenošću i čvrstim karakterom. Voljela bi barem jednom do kraja života popiti kavu s njom u njenom Sarajevu ponovo se onako djetinjasto smijati na njene fore, podbosti je barem još jednom da bi ona onako smiješno izgovorila "Ajd' jebi se tamo!". Jako mi nedostaješ, Đana....

Uz ine stvari koje su shebane nedavnim ratom, sheban nam je i hrvatski jezik, pa nas tjeraju da si podvaljujemo fore za Prvi Travanj i čestitamo si Prvi Svibanj. Jel i vama to bezlično zvuči kao i meni? Ne možeš ti starog konja natjerat da jede kupus, pa tako ni mi ne možemo a da ne govorimo Prvi April i Prvi Maj. E sad to ima smisla. Shebani su nam i brojni radnici koji bi trebali biti držani na pijedestalu jer su jedino oni pokretačka snaga razvoja i napretka jedne države a ne stanovnici na rubu života, kako sada najmanje 80 posto njih stoji. Neću vas gnjaviti sa tim činjenicama, dosta je i ovo što sam napisala. Danas pišem post nevezan uz moju temu, jer vam moram svima, dragi moi, čestitati unaprijed Međunarodni praznik rada, Prvi Maj. E pa, živjeli vi meni i dobro se provedite! U čast tom prazniku, podsjetimo se na nekadašnje slavne dane prigodnim pjesmicama...

Maljčiki

[i]Plamene zore bude me iz sna
Fabrička jutra, dim iz dimnjaka
Pesma se ori, mladi radnici
Čelična jutra, hitam fabrici.

Drugovi moji, radni, veseli
Bicikle voze, ponositi svi
Drugovi moji, radni, veseli
Pobede nove nosićemo mi.

Sunce već greje, vetar ćarlija
Jutarnja rosa, zemlja mirisna
Sunce već greje, a a a a a
Bogata žetva, radujem se ja.

Popodne kružok na koji idem ja
Tamo će biti i moja devojka
Devojka plava, koju volim ja
Sa njom ću se vozit sajkama.

Visoke peći potpaljujem ja
Ruda se topi, nasmejan sam ja
Pesma se ori, peva fabrika
Pesma se ori, a a a a a.[/i]
(by VIS Idoli)


Crveni makovi

[i]Opet su jutros procvali
u žitu makovi skriveni.
Sve su nam njive ovili
cvetovi njihovi crveni.
Znaš li majko, majčice
kakvi su ono cvetovi,
što rastu po našim njivama
tako divni crveni?
Gorki su, sinko, plodovi,
čemer je ono procvao.
Umesto zlatne pšenice
korov je tamo niknuo.
Mnogo je krvi poteklo,
polja su nam opustela.
Jedino što je ostalo
cvetovi maka crvena [/i]
(uglazbljena verzija by Six Pack)

Smatram da su Bosanci jedini narod na svijetu koji se u nevjerojatnoj mjeri zna šaliti na svoj račun. To je dobro, jer tko god ima smisla za humor mora ga znati primiti i na svoj račun. Tako kod nas često krene zajebancija, pa ja i moj najdraži uveseljavamo goste pričanjem viceva, dosjetki i stvarnih situacija koje su jako smiješne. To bi, primjerice, izgledalo ovako:

JA: Znate koliko ima viceva o Bosancima? Niti jedan. Sve je istina. (smijeh)
ON: Hahaha. Imam ja još bolji. Došo ti Japanac kod doktora i kaže: "Doktore, ja sam umoran već od toga kolko mi mozak radi, a i život mi je dosadan. Htio bi postati Bosanac.", a doktor mu kaže: " Ali onda ćemo vam morat odrezat pola mozga!", "Nema veze samo reži". Obave oni to, ali greškom mu odsjeku više od pola. Budi se Japanac nakon operacije, pa će "Porko Bog, ča ste mi to načinili?" (gromoglasan smijeh)
JA: A sad jedna stvarna situacija. Radili Bosanci kod nekih starijih Istrijanaca na kući, pa im je bakica skuhala ručak, onako, tradicionalni, njoki i šugo. Izvade oni sebi koliko je ko htio, a jedan od njih je izvadio jako malo šuga. Svako toliko starica mu kaže "Jedi šugo, šu! Jedi šugo, dobro je." i tako stalno. nakon nekog vremena čovjeku dopizdi, ustane od stola i vikne "Ćaća ti je šugo!" i ode. (gromoglasan smijeh)
ON: A znaš ti kad je Istrijan došao polagat za vozački i, normalno, ništa nije naučio. Šta god ga inspektor pita on sve govori "A ma, a ma". Al kako mu je to bio već treći put da izlazi na ispit, smisli inspektor kako će ga pitat bilo šta samo da ovaj prođe. Sjeti se on i pita ga "Koja je auto oznaka za Makarsku?", a Istrijan misli, misli, pa će "A bo!". (svi rikavaju od smijeha)
JA: Znate kako ćete prepoznat asimiliranog Bosanca u Istri? Stoji u dućanu sa ženom i kaže "Šu, Hanifa, deder daj mi tu boršu!" (već se valjaju od smijeha i lupaju rukom o stol)
ON: Ma zlato moje, jes ona meni pametnaaa! Ne bi je mjenjo za brdo karamela!
JA: Mo'š si mislit! Ali biš me mijenjao za jednu Stoju.
ON: Nisi ti tačna nikako. Kakvu stoju, bolan, bolan? Za milju možda i bi...
JA: Drage moje oči zelene, mogle bi one i poplavit!

I tako unedogled. Uh, baš volim kad smo u elementu. Najljepše je se smijat. Pa eto, smijte mi se malo i vi, pa se čitamo. Pozdrav!